Povijest rudarstva u Labinu
Povijest industrije na Labinštini vezana je prvenstveno i najvećim dijelom na eksploataciju ugljena. Počeci rudarske djelatnosti vežu se još uz mletačku vladavinu, kada je u 17. stoljeću otkriven tzv. rusi ugljen ili crna smola (pegola nera), koja se koristila za impregnaciju brodova.
Nakon Prvog svjetskog rata i dolaska rudnika pod talijansku upravu (1919. godine rudnike preuzima SOCIETA’ ANONIMA CARBONIERA “ARSA”, sa sjedištem u Trstu), njegova modernizacija se značajno ubrzava i rudnici postaju kičma istarskog gospodarstva. Godine 1935. novi vlasnik rudnika postaje AZIENDA CARBONI ITALIANI čije se sjedište iz Trsta seli u Rim, započinje gradnja rudarskih naselja Raše i Podlabina, razvija se luka Bršica, isušuje Čepićko jezero.
Novi vrhunac Istarski ugljenokopi doživljavaju 1959. godine, za vrijeme SFRJ, kada je iskopano 860.100 tona ugljena uz 6.287 zaposlenih.
Danas Istarski ugljenokopi predstavljaju industrijsku baštinu ne samo Republike Hrvatske, već i bivše Jugoslavije, Austrije, Italije koje su ga najviše eksploatirale, a indirektno i Njemačke (sva energetska postrojenja, motori, pumpe, dizala i druga oprema bila su od Siemensa) te Francuske (Napoleonov dekret – prvi pisani dokument kojim se dozvoljava izvoz istarskog ugljena, 1807.).
Povijest rudarstva u Litiji
Prvi zapisi o rudarstvu u Litiji i okolici datiraju iz 1537. godine. Nalaze se na nadgrobnom spomeniku majstora rudarstva Cristofa Brukhershmida. Danas spomenik stoji u crkvi sv. Martina u Šmartnom pri Litiji. Arheološka nalazišta ukazuju na eksploataciju rude na području Sitarjevca puno prije toga. Ostaci nastambi i troske pokazuju da su minirali u Litiji već prije 4.000 godina, a kasnije i KeltI i Rimljani. U Sitarjevcu su se eksploatirale razne rude, uglavnom olova i žive. Također su vadili rudu koja je sadržavala cink, bakar, željezo i pred kraj uglavnom barit.
godine na lijevoj obali Save izgrađena je topionica rude olova i žive u svrhu topljenja iskopane rude. Ruda se teretnom žičarom i kolicima preko drvenog mosta prevozila u topionicu preko rijeke Save. Topionica je uzrokovala brojne probleme, jer je imala negativan utjecaj na zdravlje ljudi, životinja i biljaka zbog ispuštanja otrovnih sumpornih plinova. 1920. dogodila se masovna smrt pčela, a slijedila je ti. Pčelarska pravda (1921. – 1926.). Rezultat je bio zaustavljanje pogona, čemu je pomogao i pad cijene olova na tržištu.
Zbog smanjenja rezervi rude, zastarjele tehnologije i plućnih bolesti rudara (silikoza), rudnik je prestao s radom 1965.
