Povijest industrije na Labinštini vezana je prvenstveno i najvećim dijelom na eksploataciju ugljena. Počeci rudarske djelatnosti vežu se još uz mletačku vladavinu, kada je u 17. stoljeću otkriven tzv. rusi ugljen ili crna smola (pegola nera), koja se koristila za impregnaciju brodova.
Nakon Prvog svjetskog rata i dolaska rudnika pod talijansku upravu (1919. godine rudnike preuzima SOCIETA’ ANONIMA CARBONIERA “ARSA”, sa sjedištem u Trstu), njegova modernizacija se značajno ubrzava i rudnici postaju kičma istarskog gospodarstva. Godine 1935. novi vlasnik rudnika postaje AZIENDA CARBONI ITALIANI čije se sjedište iz Trsta seli u Rim, započinje gradnja rudarskih naselja Raše i Podlabina, razvija se luka Bršica, isušuje Čepićko jezero.
Novi vrhunac Istarski ugljenokopi doživljavaju 1959. godine, za vrijeme SFRJ, kada je iskopano 860.100 tona ugljena uz 6.287 zaposlenih.
Danas Istarski ugljenokopi predstavljaju industrijsku baštinu ne samo Republike Hrvatske, već i bivše Jugoslavije, Austrije, Italije koje su ga najviše eksploatirale, a indirektno i Njemačke (sva energetska postrojenja, motori, pumpe, dizala i druga oprema bila su od Siemensa) te Francuske (Napoleonov dekret – prvi pisani dokument kojim se dozvoljava izvoz istarskog ugljena, 1807.).